Već pet godina Torcida oslikava Split. Počelo je 2005. po zidovima Mertojaka, a danas teško da ima kotara bez Torcidina slikovnog “pečata“. U ovih pola desetljeća dogodila se značajna promjena. Grafite na brzinu ispisane sprejom, koji su poručivali ondašnjoj upravi Hajduka da ode iz fotelja, zamijenili su izvedbeno puno zahtjevniji murali.
obzirom na njihovu brojnost koju svakodnevno uočavamo u prizemlju ili na vrhu stambenih i poslovnih zgrada, na fasadama škola i dječjih vrtića, nadvožnjacima, parkiralištima, zidićima u susjedstvu..., jasno je da je riječ o fenomenu jedinstvenom u Hrvatskoj. Po zidovima svakoga grada nađe se navijačkih slikarija (ultrasa, grafita, murala), ali splitske odlikuju neviđena temeljitost u “osvajanju“ javnih površina i začuđujuća profesionalnost izvedbe.
Grafiterska represija
Takvi murali iskazuju neupitnu ljubav prema Hajduku, bilo da su u pitanju kombinacije stihova s naslikanim simbolima Splita, ili pak jednostavne kompozicije s nizom modro-crvenih “traka”, a često je dovoljan samo grb kluba. Poruke koje se prenose mahom su patetični izljevi beskrajne vjernosti Hajduku, koji je uzdignut na mitsku razinu nekog poganskog nogometnog božanstva. Taj “vjernički“ segment torcida-arta, koji se ne obazire na objektivno traljavu igru kluba, nego ponos traži u slikama kampanela Sv. Duje i likovima legendarnih igrača, zanimljiv je kao sociološki fenomen, ali ne i kao umjetnički izričaj.
Dapače, riječ je o kičastoj ozarenosti, koja nema u sebi umjetničke zaigranosti ili zapitanosti. Iako će mnogo građana reći kako su ovakvi murali puno bolji od golih zidova ili šaranja po njima, iza oslikane idile osjeća se prikrivena represija, koja se u Splitu toliko podrazumijeva da je ne treba ni izreći. A kad se o njoj progovori, svi kažu isto: “Torcidine murale nitko ne šara jer se svi boje batina!“ Zato su neki predsjednici kućnih savjeta rekli da će zvati Torcidu da im oslika portun, kako bi stali na kraj grafiterima.
Međutim, Torcida ima i drugu, doista umjetničku stranu, koja ne miriše na totalitarizam. Dapače, Torcida se preko svojih akcija i instalacija pokazuje kao jedina oporba u gradu koju se sluša. Da je tako, posvjedočio je sam Željko Kerum. Prvo je, kad je osvanula velika “kesa“ na Peristilu na kojoj pisalo “Kodeks“, poručio da od Kodeksa nema ništa, da bi uskoro pristao ne samo na njega, nego je odlučio prodajom dionica iz Hajduka povući Grad i samoga Svagušu.
Za razliku od benignog performansa studenata ispred Banovine, kojem je zapravo histerični ispad Jure Šundova dao legitimitet subverzivnog djela, “Žuti Peristil“ imao je u sebi sve što čini rad popularnim i provokativnim: borbeni stav protiv autoriteta, precizan tajming (na dan sjednice Gradskog vijeća), jasan cilj i odličnu izvedbu. Tko je prešao tog jutra preko Peristila, mogao je vidjeti s kolikom su pažnjom slijepljene oko metar široke i vrlo duge najlonske trake od kojih je sastavljena “kesa“ što je bojom i materijalom nepogrješivo asocirala na one iz Kerumovih dućana. Performans s ovcama na Poljudu također je bio pravodoban, jasan, duhovit i medijski zanimljiv.
Aktualni mural s izrugivanjem UEFA-e i HNS-a kao legla nogometne mafije odličan je dizajnerski uradak, zanatski besprijekorno izveden, opet lako shvatljiv i duhovito provokativan. Doza humora kojom se upire u odgovorne osigurava trenutačnu prihvaćenost ovih radova, koji su na razini najuspjelijih naslovnica “Ferala“. Dapače, vrijeme je da se kaže da je ovih nekoliko Torcidinih akcija najzanimljivije što se u splitskoj umjetnosti dogodilo posljednjih godina.
No, tko doista stoji iza toga? Priče kazuju da je riječ pet-šest mladih, talentiranih, ali i obrazovanih ljudi. Ali, nešto tu ne štima. Zbroje li se sve oslikane površine po Splitu, ispada da je, po procjeni upućenih, potrošeno oko 400 kilograma boje. Riječ je o kvalitetnoj, iako ne preskupoj, boji što u sebi sadrži aditive koji imaju plastificirajući učinak. Imaju li mladići koji jedva skupe za pivo i cigarete novca za toliko piture? A što je sa skelama i rasvjetom?
Naime, za velike murale trebalo je nabaviti skele − a njihovo unajmljivanje nije jeftino − i, što je još važnije, stručno ih montirati noću i osigurati rasvjetu.
Brzina i preciznost izvedbe također su vrlo intrigantni, jer kad je riječ o velikim površinama, poput fasade škole na Skalicama ili tunela u Dubrovačkoj, sve upućuje na priličnu disciplinu i organizaciju posla kakvu imaju profesionalci. Ako ne vjerujete, pokušajte to sami izvesti s društvom, pa da vidimo rezultate.
Napokon, je li baš slučajno što policajci, koje torcidaši tradicionalno ne obožavaju, nikad nisu spriječili ilegalna bojenja javnih površina? Je li slučajno što su ravnatelji pristajali na to da u školskim dvorištima imaju murale torcidaša, koji ne obožavaju ni školu? Zašto se bivša gradska vlast, koja je najavila otvoreni rat grafitima, nije usudila dirati Torcidine murale? Jesu li doista u pitanju samo zaigrani klinci?
Neviđena tajnovitost vlada oko pitanja: tko stoji iza svega? Pa ipak, naši izvori kažu da je riječ o osobi zvanoj “Maestro”. Navodno je riječ o financijski situiranom zaljubljeniku u umjetnost u ranim četrdesetima, koji cijeli grad shvaća kao platno, a ima veliku sposobnost za organizaciju i motiviranje drugih. On je “producent” koji osigurava financije, “podmazuje” kod nadležnih i uvijek, uz boje i skelu, nabavi dvije gajbe piva za mlade umjetnike.
Kao što smo rekli, postoje dvije strane torcida-arta. Jedna je angažirana, drsko duhovita, izravna i tehnički pedantna. Riječ je o društveno relevantnoj umjetnosti kojom se prenose neke aktualne “poruke”. Ova kreativna strana ipak je rjeđa i ovisna je o konkretnom povodu.
Druga strana torcida-arta previše je predvidljiva u beskrajnom nizanju grbova, modro-crvenih kolura i stihova u raznim fontovima. Na žalost, ova strana dominira, što većinu građana ne zabrinjava, iako miriše na neku vrstu jednoumlja. Ali, gdje je tome zapravo kraj? Na portalima se može pročitati kako torcidaši najavljuju da će oslikati svaki kvart, svaku ulicu, svaki portun. “Maestro”, dajte malo razmislite o toj nakani! Ako shvatimo grad kao platno, nije potrebno baš svaki njegov dio oslikati. Jer to bi značilo prebrisati grad.
