Ma kakvi rezultati i slicna sranja, ova danasnja djeca su operisana od timskih sportova, asocijalni su, glavna zanimacija im je kompjuter i mobilni telefon, tuzno ali istinito
Jbg, ja sam imao 9 godina kad sam poceo da treniram kosarku i uporedo sam isao u muzicku skolu da sviram harmoniku jer je moj pokojni stari to htio a harmoniku sam mrzio oduvijek.
Elem, ja tad nisam ni imao neki izbor, imao sam komodor 64 koji i nije bio kompjuter, onaj prvi nintendo sa jednom igricom (koliko se sjecam, bjese super mario), tako da smo svi mi klinci tezili sportu kao necemu cime cemo prekratiti dosadu prije svega.
Prvo sam otisao na fudbal jer su u mom gradu prije rata bili oduvijek vrsni fudbaleri, odbojkasi i kosarkasi ali posto sam bio visok a razvijen kao albanska privreda, tadasnji trener mi rece da sam dobar ali da stojim u odbrani i skacem jer sam stvarno onako visok a mrsav bio najblaze receno trapav.
Sjecam se, bilo je neko republicko kadetsko prvenstvo u kosarci pa je tadasnji trener kosarkaskog kluba doveo mene i Marka Scekica koji je igrao odbojku i lijepo mi je islo, ustvari, svima nam je lijepo islo.
U toj generaciji osim mene i Scekica igrali su jos i Goran Ikonic koji je bio pravi maestro sa loptom i Goran Kovacevic Efendija koji, uzimajuci u obzir koliko je steroida popio i nije ispao tako los.
Medjutim, kako to obicno biva u malim gradovima, pojavila su se neka dva novopecena biznismena, ratni profiteri koji su preuzeli klub da operu dio para a nas klince nisu zarezivali ni 2%, nismo imali skoro nista, sjecam se, jednom pred sezonu su nam dali po tadasnjih 50 njemackih maraka da kupimo sebi duboke patike?!
Steta, bili smo mnogo dobra generacija ali nit je za nas bilo para, nit nas je ko imao voditi, trener nam je inace bio opsjednut pcelama pa smo treninge uglavnom radili sami tako da smo se rasturili jako brzo, neki su uspjeli (poput Scekica i Ikonica koji, uzgred, da nije pio kao smuk ne bi znao danas sta ce od para), a drugi su krenuli stranputicom, kako to obicno biva.
Ja sam igrao negdje do 2006. , bio sam i u kk Loznica jer sam tu isao u srednju skolu i imao sam priliku da treniram sa Milosem Vujanicem nesto kratko nakon cega je on otisao u Zvezdu i moram raci da protiv nezgodnijeg igraca u zivotu nisam igrao, taj covjek je sve oko sebe pravio budalama, najkrace receno ali, nazalost, ni njega povrede nisu zaobisle a mogao je mnogo, mnogo vise.
Kako god, nakon sto sam 2 puta lomio lijevi rucni zglob nakon cega mi je ruka ostala kriva, 2006. sam batalio sve to jer vise nisam bio u stanju da igram, em me bolela ruka, em sam poceo da izlazim, pijem i pusim tako da od mene vise nije bilo "leba".
Ovaj esej napisah jer je toj mojoj generaciji svuda bilo manje-vise isto...
Medjutim, prije mjesec dana, moja cerka od 6 i po godina me je pitala da je odvedem da trenira kosarku, znate ono, srce mi je bilo kao u vola od srece
, i stvarno joj je islo sve dok je nije slucajno pogodila lopta u glavu gdje je pocela plakati i rekla mi je da nece to vise da trenira i da je upisem na folklor
Inace, i moja cerka je kao i ostali iz ovih turbo dizel generacija, od kompjutera se ne odvaja, vec skoro godinu dana nosi mobilni telefon (mada stvarno ne znam sta ce joj), interesuju je kojekakve pepe prase i kiti mace ali, hvala Bogu, navija za Partizan, pa krv nije voda jbg
