Pregurasmo i Surdulicu. Spretno - srećno. Mi da se udaramo u donji deo leđa od sreće, Radnik da žali jer je zaslužio najmanje bod, ako ne i sva tri. Imali su dve prečke i nekoliko sjajnih šansi, ali mi smo imali maestralnog Borjana. Isped njega je često škripalo. Po bokovima i pomozi bože ali štoperi su nam ispadali u par navrata. Valjda će se uigrati Savić i Milunović. Jovičić i Čaušić katastrofa. U opisu posla im je da iznesu loptu i naprave nešto prema napred. Ništa od toga. Očigledno bez Jovančića možemo da se slikamo sa ova dva spomenika na zadnjem veznom. Vukanović takođe ništa nije pokazao, posle ga je menjao Vulić. Ebisilio se trudio ali bez nekog većeg učinka, ukoliko izuzmemo par zaista očajnih šuteva. Posle ga je menjao Ivanić koji je bio još gori. Simić se trudio ali je na tome i ostalo. U špicu je bio Pavkov. Borio se, laktao, skakao, spuštao i distribuirao lopte levo-desno ali bez nekog većeg efekta, pri čemu je često bio i odsečen.
Činjenica jeste da je teren bio odvratan. Činjenica jeste i da smo igrali sa kombinovanim timom, bez Marina, Boaćija, Bena, Jovančića, Rodića, Gobeljića...međutim to su sve jadni izgovori. Teren je bio isti i za njih, pa su itekako umeli da nam iz tri pasa po zemlji dođu do gola. A što se sastava tiče, naš treći tim je verovatno duplo skuplji od njihovog prvog, tako da to nema veze sa životom. Jednostavno, bili smo loši. Dešava se. Imali smo sreću da je dosta toga rešio rani gol Gajića, inače bismo se o jadu zabavili. Pamet u glavu.
Idemo dalje, subota i Partizan kod nas.