koliko su zamorne postale ove priče, na stranu što mi se gadi ovaj Partizan, ali cigani su se uhvatili broja domaćih igrača kao da smo zlatne ribice, da niko ne pamti šta je juče bilo. Zvezda je rutinski igrala sa 9 stranih igrača, crna petorka je bila uobičajena stvar, mislim samo pre dve sezone.
Teško mi je naći bilo kakav motiv da gledam ovu utakmicu.
Btw, uz puno poštovanje Luke Mitrovića, Dobrića i tih momaka, nije da je nešto previše pohvalno i to isticati kao uber dorpinos srpskoj košarci u ovom trenutku. Oni su momci na pragu 30. godine, naša košarka se samo sticajem bizarnih okolnosti okoristi o njih zbog ovih prozora, inače, u kontekstu budućnosti naše košarke, to su nebitni igrači.
Gledam ove zapaljive izjeve, istorijski derbi, Evropa će da gleda, kurac, palac, prekretnica za našu košarku. Nagon za povraćanjem me obuzima nekontrolisano.
U vreme dok je Bog pomagao u našoj košarci a da ja pamtim, derbije su igrali i odlučivali Igor Rakočević, Nikola Lončar, Dragan Lukovski, Saša Obradović, Dejan Tomašević, Mića Berić, Vladimir Radmanović, Ratko Varda, Jovan Koprivica, Haris Brkić, Jovo Stanojević, Milutin Aleksić, Ljuba Vidačić, Nenad Krstić, Miloš Vujanić, Nemanja Bjelica, Milenko Tepić, Novica Veličković, da ne širim dalje... I svaki od njih je u tom trenutku imao manje od 23-24 godine, max, i bio je u nekom bar trogodišnjem ciklusu igranja u tom klubu, i ulazio je u reprezentaciju i pripremao transfer dalje.
Sad pored toga, da se ja hvalim Lukom Mitrovićem kao uber dorpinosom srpskoj košarci, jes, boli me kurac. Ali dobro, biće tu 11. i 14. mesto u Evroligi za našu košarku, spektakl, istorijski uspeh