Dragan je stigao u Japan!
Posle 185 dana, 12562 km, 9 država, 3 promenjena lanca, 2 seta spoljašnjih guma, 17 žica i jednog promenjenog zupčanika -kročio sam i na tlo Japana... San koji sam dugo sanjao pretvorio se u javu!
Iza sebe sam ostavio Rumuniju, Madjarsku, Ukrajinu, Belorusiju, Rusiju, Kazahstan, Mongoliju, Kinu, Južnu Koreju, prokrstario metropolama poput Minska, Moskve, Astane, Ulan Batora, Pekinga, Seula...
Osećaj je neverovatan!!! I dalje mi pred očima igraju slike gradova Lviv, Kazanj, Samara, Orenburg, Pavlodar, Novosibirsk, Dalijen, Busan... Sada mi deluje nestvarno sve ono sa čime sam se na svom putešestviju susreo i sa čime sam se hvatao u koštac. Izborio sam se sa nepreglednom i vetrovitom kazahstanskom stepom, sibirskim komarcima, prošao kroz strašnu i surovu pustinju centralne Mongolije, izašao na kraj čak i sa Gobi pustinjom. No, nisam dao da me zaustave moćni planinski prevoji i venci Karpata, Altajskih, kineskih i korejskih planina... Osvajao sam vrhove poput Kupole (3600 m) na Altajskim planinama i Vulkan Halasan (1950 m),koji je najviši vrh Južne Koreje. Spasavao sam se sa Lednika Ak Tru sa 4000 m,gde me je zadesilo strašno nevreme... Ne, tu nije bio kraj. Plovio sam Žutim morem od Kine do Koreje i Japanskim morem od Koreje do Japana i svim svojim čulima uživao u lepotama svetskog čuda od prirode -ostrva Ćeću. Srpska zastava vijorila se i na Kineskom zidu. Šetao sam se Zabranjenim gradom, bio u poseti Džinkis kanu, pecao na mongolskim jezerima, jeo svilene bube i živo meso u Kini i ko zna šta sve još... U pustinji sam spoznao koliko je voda nešto što je neprocenjivo vredno. Nebrojeno puta spavao sam u šatoru, borio se sa vetrom
,kišom, peskom, suncem, lošim putevima, u dva navrata munje i gromovi bili su moji ljuti neprijatelji. Ali ništa me nije zaustavilo, baš ništa nije moglo da me pokoleba. Ni u jednom trenutku nisam pomislio da odustanem jer se nikad nisam pokajao što sam krenuo i uvek sam grabio samo napred ka cilju -tamo gde se sunce rađa... Uvek sam sa velikim ponosom nosio srpsku zastavu i sa ponosom svima govorio odakle dolazim. Što bi rekao jedan moj prijatelj, bio sam pravi ambasador naše zemlje. Imao sam tu čast i zadovoljstvo da upoznam ljudske veličine -Saleta Stanojevića i Danka Lazovića u Pekingu, kao i našeg ambasadora Milana Bačevića, zatim Bogoljuba Karića vlasnika "BK Group "u Minsku, čelnike biciklističkih i sportskih saveza u Mongoliji i Kazahstanu. Svi oni su me izvanredno dočekali, ugostili i pomogli, svako u skladu sa svojim mogućnostima. Pomoć i podršku pružali su mi i restoran Balkan i firma "Era Stroj "iz Moskve zahvaljujući porodici Rajičić, pa onda srpska firma "Termovent "u Novosibirsku, zatim "Izi Inženjering "u Ulan Batoru, kao i mnogi drugi naši ljudi u Moskvi, Orenburgu , Samari, Kazanju, Astani...
Upoznao sam mnogo dobrih ljudi, bilo je i loših, ali mnogo manje. Nisu bile važne kulturne razlike, niti jezičke barijere, nije bila bitna ni religija, pa tako ni različiti svetovi iz kojih dolazimo. Ti ljudi su mi pomagali na svakom koraku, uprkos svemu. Kako bi ikada mogao da zaboravim Vilijana i Mister Suna iz Dalijena, Kineza Zao Honga, Kilemuge iz Erenhota, Denisa i Dimu iz Šebalina, farmere Anatolija i Kaću, Vladimira i Natašu iz Bezimjenova u Sibiru, porodicu Kovalov iz Sela Matjevka takođe iz Sibira, pa sve one divne ljude iz kazahstanske stepe Kolju, Husena, Ivana i Tatjanu, mnogima sam imena i zaboravio ali ne i ono što su učinili za mene, pa zatim Kirgistanca Kima, Jeong Hui Seoka iz Busana, Džastina iz Gyeongsana,lepu Dinaru iz Astane, pa servisera Sašu takođe iz Astane, Poljaka Jarika Kaminskog, Džekija grobara iz Ulan Batora, alpinistu Ilju sa kojim sam osvajao Lednik Ak-tru, male i velike planinare iz Tomska, ljudinu Salauta Iglkova iz Pavlodara... Ne mogu zaboraviti ni Kosu iz sela Caganur u Mongoliji,čoveka koji me je pokrao, ali tako mi je ovo putovanje učinio još zanimljivijim. A takođe ne mogu zaboraviti ni Ivana Đurića koji je vozio samnom do Moskve i Nikolu Prpića koji je išao do Ukrajine, Irca Pita koji je samnom vozio pet dana po Južnoj Koreji, a u Astani sam imao tu čast da me isprate i voze samnom biciklisti svetski poznatog kluba "Astana"...Nezaboravan je bio doček od strane naših ljudi 30 km pred Ulan Batorom uz tradicionalni srpski roštilj a uveče i pasulj. Takođe ne mogu zaboraviti ni konobara Matu iz restorana Balkan u Novosibirsku koji mi je za sretan put spakovao pečenje i jednu flašicu srpske kisele vode koja me je kasnije spasila u mongolskoj pustinji kada sam ostao bez vode...
Stići ću ja uskoro i do vulkana Fudži, osvojiću i Tokio, to je samo pitanje dana!
A onda-onda mogu ponosno reći "Srbija do Tokija!"
Konačno ću da ostvarim san za koji sam se borio i živeo šest meseci.
Međutim, šta posle?
Iako se san ostvaruje, iako će u potpunosti biti ostvaren jer sam uradio nešto veliko za sebe u svakom pogledu, nešto što će mi biti uspomena za ceo život -ipak, nedostaje jedan delić da slagalica bude potpuna, nedostaje ono što će popuniti malu prazninu koja ostaje. Željan sam još većeg izazova,veće avanture, još veće borbe... Željan sam da zaokružim ovu priču trijumfalno, da završim ovu priču kao što sam i započeo i vratim se kući biciklom.
Doduše, kako sada stvari stoje, po prvobitnom planu iz Tokija, ja se vraćam za Srbiju avionom oko 10-og novembra.
Ali u međuvremenu se rodila nova ideja i nova krilatica - "Srbija od Tokija do Rija "
Kontaktirao sam neke sponzore, ali ne sve, imam ih još u vidu, i ako budem uspeo da sakupim dovoljno finansijskih sredstava koliko smatram da će mi trebati -ne postoji ta sila koja će me sprečiti da ovu ideju sprovedem u delo!!!
A putovanje bi se odvijalo sledećom rutom :Kina, Vijetnam, Laos, Tajland, Mjanmar, Indija, Pakistan, Avganistan, Iran, Turska, Bugarska, Srbija, Mađarska, Slovenija, Italija, Francuska, Španija, Portugal do Lisabona odakle bih avionom za Južnu Ameriku gde bih napravio neki krug do početka Olimpijskih igara u Riju petog avgusta...
Biciklistička tura za sva vremena, ona koja će sigurno ostaviti traga!
Međutim, ništa od ovoga ne bi bilo moguće i nikada ne bih stigao čak dovde, da nije bilo onih koji su bili moj verni "Sančo Pansa ",moj vetar u leđa... Oni koji su verovali u mene i bili mi bezrezervna podrška.
Kompanija #Telenor# je bila moj verni pratilac i veza sa Srbijom, a tu su i grad Kraljevo, Bike shop Fanatic, štamparija Kvark, Daikin, Mobil haus, Hasky, Adidas, Pan sport, Herba life -Kraljevo,naravno i moja rodbina, kolege biciklisti,komšije i prijatelji koji su me od samog početka podržavali.
Za sve njih-veliko HVALA do neba!!!