Pa, nije baš "pitanje", više kao
pretpostavka sa znakom pitanja A
na šta se odnosi? Pa na to da oni (delije) imaju običaj da pevaju čitav
splet pesama. Do kraja utakmice ih odrade barem 15. Valjda ih
ponese melodija, šta li? I sve bi to bilo lepo samo da je i - korisno; mislim, igračima na parketu. Teško će njih da ponese razvučena žalopojka, "Ja sam godine...", ili "Dok čekam titule tvoje..." itd. Košarkaško navijanje (a ostaću pri mišljenju da je ono zasebna podvrsta navijanja, odn. da ima svoju posebnu dinamiku) zahteva sasvim drugačiju vrstu podrške. Buka, haos, zviždanje dok protivnik ima loptu u rukama, a kad mi krenemo - urnebes. Uostalom, tako je nekada bilo. Tu i tamo valja otpevati koju pesmu, ali to mora da bude neka paljevina, puna ritma. Glupo je neprestano pevati jednu istu pesmu nekih 5 minuta dok se na terenu smenjuju napadi i odbrane, akcije, kontre, banane, alley-oopovi ... kapiraš? Svaki naš koš bi trebalo bučno i burno pozdraviti, ali jok - ista pesma se vrti već sedmi put! Izgubi se tu komunikacija izmedju tribine i igrača, da ne spominjem to što oni "iz principa" nikada ne skandiraju nekom igraču. To je jedan od deset navijačkih grehova, valjda. A svaki igrač koji je to doživeo će vam reći da takva vrsta podrške - glasna i lična - diže adrenalin samo tako.
Da zaključim, Delije zaista imaju
fenomenalan potencija - disciplina, organizacija, poštovanje vodja, masovnost, lojalnost... i utoliko više mi smeta činjenica da ga ne koriste na pravi način. Barem ne na košarkaškim utakmicama.
Moram da priznam da su tu grobari mnooogo ispred nas
[size=78%] [/size]. Pevaju i oni - još kako - ali brate, eksperti su u podizanju atmosfere. Kad npr. JoJo zakuca na Bogdanov alley'oop , a
cela hala zaurla, garantujem da svakom jsd igraču skoči adrenalin pomešan sa testosteronom! Protivnik možemo samo da pretpostavimo kako se oseća u tom trenutku. To je to.