Mnogo gotivim Miška Marića, ali ovo je jedan od onih uopštenih
template intevjua koji su izlizani kao gejm boj.
Pre svega, dugo je šljakao plan B koji je bio neka vrsta "da se nađemo na pola puta", Partizan nije imao jaku školu, ali je imao trenersku infrastrukturu i nezavisnot u radu da se mladim juniorima pruži minutaža u Evroligi. To je dugo bio odličan recept. Šta god tadašnji FMP ili sadašnja Mega nudili svojim kapitalcima, tadašnji Partizan je nudio više, Tripko, Tepić, Vesely, Milutinov, Đekić, Luka Bogdanović itd. itd...
Svaki od njih je imao tu privilegiju da igra, a većina čak i da budu starteri na najvišem nivou košarke u svojim tinejdžerskim godinama. To je bila strašna prednost Partizana, stavite samo to u sadašnji kontekst gde su Radanov ili Simanić "premladi za Evroligu", ili gde se još Ognjen Dobrić naziva mladim igračem. Koliko god se često osporavale te godine Partizana, mislim da zaboravljamo koliko je tu bilo odličnih stvari.
Tako gledajući, Parizan je imao odličnu osnovu da stabilno funkcioniše kao klub. Naravno, ta osnova podrazumeva stabilno poslovanje, profesionalni menadžment i upravu koja nema nameru da se "ugrađuje" u te poslovne uspehe. Poštujem ja i Sašu i Tošu i Duleta, ali... bojim se da oni na tom polju nisu bili baš profesionalni i da su imali dodatne načine da "naplate" svoj uspeh.
Da ne govorim o onoj poslednjoj fazi kada je poslovanje kluba defakto preuzeo Dule, pa se počeo brukati na svim poljima, od ekonomije (tirade o Laiki banci) do prava (priča o validnosti Klobučarevog ugovora i Danilovićevom verovanju na reč
).
Druga stvar, nije da nije bilo pokušaja da se napravi nešto više na tom polju. Mislim da se svi sećamo slavodobitnog povratka iz Pariza kada je tadašnja ministarka sporta (zaboravio sam ime, iz Dinkićeve stranke) svečano potisala ugovor o izgradnji trenažne dvorane za KK Partizan, što je naravno ostalo mrtvo slovo na papiru. Treca stvar, poštujem Miška, ali mislim da se zaleteo sa ovom izjavom, nije baš FMP tako lak projekat za izgraditi, to je dugogodišnja priča koja se razvijala uz klub bez velikih rezultatskih imperativa. Dvorana za igru, dve trenažne dvorane, trenažni centar, srednja škola, internat...
OK, kakav god da je Partizan imao budžet tih godina
, mislim da je bilo nemoguće ući u taj projekat, a istovremeno držati kompetetivan tim za nastupe u Evroligi, i sa pritiskom domaćih titula. Ponavljam, čak ni ta jedna trenažna dvorana nije mogla da se ispoštuje, iako je ugovorena na samom vrhuncu te Partizanove ekipe u upravi.
Prekomplikovana je to tema za tako paušalne i uopštene zaključke, ali suština jeste pogođena, Danilović jeste propustio šansu da Partizan na neki način izdigne iz situacije da 100% zavisi od države.