mislim da je glavni problem u tome što veliki deo navijača Partizana više ne gleda košarku, nego samo prati taj narativ borbe sa Čovićem. To je sad već višegodišnji social network war, gde se ne gleda ni dugoročna priča, ni rezultati, ni razvoj igrača, već samo kako stojimo kontra Čovićeve košarkaške nakaze, aka KKCZBG.
Vanja Marinković je inače u najmlađim košarkaškim kampovima bio daleko od najboljih, u pionirima nije bio ni na širem spisku, u kadetima je upao na širi spisak, nije u konačan roster. Od tih izvikanijih talenata iz generacije 97 svi najbolji (Vojo Stojanović, Nikola Rakičević, Stefan Kenić, David Miladinović...) su otišli u FMP, zbog jasne logističke prednosti.
Vanja je tek u juniorskoj reprezentaciji upao u konačan roster od 12, ali i to je bilo tek nakon što je odigrao punu seniorsku sezonu u KKP kod Duleta.
Marinković je paradigma novog Partizana, ovog purgatorijuma nakon trofejnih godina gde su nam dospeli stari dugovi i stari gresi. On je tu upao ne zato što je veliki talenat kao što sam gore napisao, već samo zato što je neko morao da igra, Partizan je ostajao bez para i igrača, a Vanja je bio najbolji junior Partizana, i upala mu ja kašika u med da već od 16g. igra ABA ligu.
Navijači Partizana nikad u njemu nisu videli ono što jeste, solidnog talenata koji se iz godine u godinu razvija i postaje bolji igrač, već su u njemu tražili mesiju, novog Bogdana, nekog sposobnog da sam povuče Partizan u borbi protiv iskonskog zla, Čovićeve nakaze. Nažalost, Vanja to nije, on nikad nije bio transcedentni talenat poput Bogdana, on je bio samo (uslovno rečeno samo) jako dobar košarkaš.
Zato se napravio taj jaz između njega i Partizanove social network publike, upali smo u tu dubiozu da njega krivimo za to što je Partizan postao leglo mediokriteta. A sada, godinama kasnije se ispostavlja da je upravo u svih ovih 4 post Dule godina on nešto najvrednije što je izbacio Partizan.
Što se tiče ukupnog "razumevanja" Vanjine košarke, rano je još za neke konačne ocene, ali evo ja mogu izbaciti jedan hot take, Vanja je bolji igrač od Uroša Tripkovića. Na prvi pogled to zvuči blasfemično jer je Uroš grobarski sweetheart, debitovao sa 15, uzimao titule, dobijao EL utakmice, uzeo medalju sa seniorskom reprezentacijom itd...
Ali ako se pogleda kontekst, Tripko je imao sve posloženo da uspe, svih 6 godina u Partizanu je imao jednog (i to vrhunskog) trenera, imao je igračku infrastrukturu, stabilnost, trpljenje grešaka, blokove su mu pravili pokretni šifonjeri poput Miloja, Pekmena, Koste, figurativno, Tripko je u Partizanu bio kao bubreg u loju.
Vanja? Pa dovoljno je reći da ga je u 5 godina u Partizanu treniralo 6 trenera (Dule, Božić, Džile, Muta, Čanak, Trinki) i u istom periodu su bile 3 uprave. Toliko o sistemu i stabilnosti. Ovo je najrkiznijih 5 godina u novijoj istoriji Partizana. U svemu tome on je počeo kao klasičan šuter, sve se svodilo na istrčavanja iz blokova i (nekonstantan) šut. Međutim, iz godine u godinu Vanja je polako dodavao novi element u igri, kod Džileta je postao agresivniji u skoku, pa je nabacio kilograme i popunio ramena, pa je povremeno počeo probijati, posebno u derbijima je često iz prodora imao 2+1 akcije, pa je imao zakucavanja iz 1 na 1 igre, pa je imao sigurno najviše chase down blokada od svih naših bekova koje pamtim... I posebno je dobar bio uvek na kraju godine, u serijama sa Zvezdom, kada su se svima muda skupila on je igrao 20+ partije.
Ponavljam, problem je samo u percepciji, navijači Partizana su od njega očikivali da bude ono što on nije mogao biti, a u ljutnji što do toga nije došlo propustili su da uživaju u razvoju i sazrevanju potencijalno jako dobrog evroligaškog igrača.