A hebga, da je kup osvojio neki Voždovac, Sindjelić, FK šta-ti-ja-znam, bio bih potpuno ravnodušan, veruj mi. Ali, Čuka je ipak deo moje mladosti i Brda koje me je bitno odredilo za ceo život.
Jednom je moj bliski pajtos rekao, "Brdo tih godina (mislio je na 70-te i 80-te) kao da je bilo ozračeno nekim vanzemaljskim talasima"; i onda je krenuo da nabraja, poimence, ljude koji su se formirali na potezu, Čukarička padina-Košutnjak. I zaista, sa tog Brda je u svet krenula neverovatna plejada osobenjaka, ludjaka, umetnika, prevaranata... Kako god, nisi mogao, a da ih ne upamtiš za ceo život. I toeto, što se mene tiče. Mlados na Brdu, najlepša i najtrajnija prijateljstva, takodje sklopljena na Brdu. I tu negde stane i priča o Čuki, krajnje nebitnom, premalenom klubu, koji je bio poznat u to vreme jedino po roštilju kod Tome Ere! Ali, bio je jedini klub koji je bio potpuno "naš". Voleli smo i Zvezdu i Partizan, neki i Hajduk, a jedan čak i OFK (!), ali "Čuka" je bila nešto kao "pionirac" - bus 33ojka koja je u preistorijsko vreme vozila od Zelenog Venca do Pionirskog grada - dakle, nešto "naše", lokalno, nešto što niko drugi u Beogradu nije mogao da svojata. Ekipa sa Dedinja je, ako se dobro sećam, imala FK Grafičar; Dorćolci su imali - pa FK Dorćol; Vračar - dobro, dok nije upao ON - je imao FK Obilić... i tako redom. Mi, "Brđani", smo imali našu Čuku. Mogli smo, možda, da volimo i BASK - koji je igrao na igralištu pored pruge, dole kod kovnice novca i hipodroma. Ali, taj klub je bio nekako zgurnut u nedodjiju gde niko nije stanovao. Tu se dolazilo samo (opet) na klopu, u fenomenalni restoran BASK koji je tada vodio čuveni Aca Desetka. Klub je bio tek fusnota.
Elem, otud sam i malo sentiš noćaske.