Jednostavno mi došlo, sjeo i napisao:
ŠTA JE ZVEZDA?
Zvezda je nešto lijepo i važno. Prvo ide porodica, pa otadžbina, pa onda Zvezda. To troje je najsvjetliji dio tvog života, to troje ćeš uvijek voljeti i braniti. A ti kada nešto voliš ono ne može biti loše, to može biti samo fenomenalno ili manje dobro, nikako loše i ružno.
Nakon poraza od Bordoa još više smo je voljeli, nakon poraza od Javora, Borca, Spartaka vjerovali u bolje dane, nakon poraza od Partizana istog momenta počeli odbrojavati do novog derbija i osvete. Kao što kaže veliki Žuti „Navijači Zvezde imaju izreku i ona glasi: ‘Zvezda je bolest kojoj lijeka nema’, i to vam je najveća istina. Što si gori, to su navijači sve privrženiji. To je mazohizam kakvog nema nigdje na svetu. Ni ja se po tome ne razlikujem od njih”
Osjećaj kada Zvezda da gol i pobjedi, ni u srpskom, ni u engleskom, ma ni u jednom jeziku ne postoje riječi da opišu to. To je nešto neopisivo. Ta je ljubav krenula i prije nego što smo postajali svjesni svoga postojanja, te crveno – bijele boje su nam predstvljale neviđenu radost, taj stadion, grb i dres veliki san. Neki su taj san ispunili u potpunosti, neki sa tribina “guraju” tu silu naprijed, a neki daleko od stadiona na sve moguće i nemoguće načine pokušavaju da saznaju rezultat, strijelce, da osjete tu emociju.
Zvezda je, ponoviću se, nešto neopisivo, nešto što je teško objasniti običnom čovjeku, tu emociju kada Mikić zatrese mrežu Metalca u zadnjim minutama, kada Kadu u 93.minuti utiša “JNA”, kada Žigić sa 30 metara dotuče Romu, kada Augentaler “otvori nebo”, kada Dule natjera London na muk, kada je Nebojša Popović zajedno sa ostalima stvorio tu emociju, ljubav, bol, sreću, suze, kada je Darko Pančev doveo Zvezdu na krov Evrope, “to teško može da se shvati, to ne može da se plati” – e to je ZVEZDA.
