Narode, ako nemate KONKRETNE dokaze, KONKRETNE podatke - dajte, batalite se tih "garant", "pa zna se" i sl. priča.
To je samo još jedna tužna osobina nas kao naroda - svi kao nešto znaju, svi su, kao, nešto čuli ili načuli, svi su, kao, nešto obavešteni... A u stvari, nema niko pojma gde mu je dupe a gde - opet, dupe. Kafanisanje do besvesti, rekla-kazala, "ma, veruj mi, garant", "ma, keve mi", "seci me gde sam najtanji", "ma keva od ribe od mog najboljeg ortaka radi u istoj firmi...", "kum mi je bio u talu sa Rukijem koji je najbolji ortak sa Kumbajom, koji je skenjao Zubu, koji je ispeglao Crvenog, koji je sedeo u klupi sa Laletom Crnim.. kapiraš?"
Zar je toliki problem reći, "ne znam; imam svoje sumnje, ali zaista ne znam, nemam nikakve dokaze"? I kraj priče, bre!
U Srbiji vlada težak virus - virus straha da se kaže, "NE ZNAM". Priznati da nešto ne znaš je jednako kupovini karte za odlazak u najgoru provinciju; u zaborav. Onaj ko "ne zna" gubi mesto u društvu, gubi i ono malo ugleda što ga je s mukom stekao. Možeš da nemaš fakultetsku diplomu, zaposlenje, porodicu, brak... ali jao si ga tebi ako NE ZNAŠ! Tu već gubiš mesto u društvu, mesto za kafanskim stolom, čak i mesto u sopstvenom vrednosnom sistemu koji si - naravno, kao i svi drugi - izgradio na lažima i izmišljenim pričama i kvazi-muškim vrednostima (naravno, karao sam tri crnkinje i šest Tajlandjanki...šta, ti NISI?! ) .
Mnogo smo napaljivi. Mnogo bre živimo u i od laži.