nek mu je laka zemlja...
ODLAZAK U KRALJEVICI POKOPAN MILAN »MINTA« RUŽIĆ, JEDAN OD NAJBOLJIH VEZNIH IGRAČA »RIJEKE« SVIH VREMENA
S »Mintom« su se oprostili neutješna majka Antonia, supruga Eleonora, kći Melanija, sin Aron i brat Boro, biranim riječima i član Izvršnog odbora HNS-a Miroslav Uljan, kraljevička gradonačelnica Nada Turina-Đurić, suigrači, prijatelji, svi oni koji su za zajedničkih druženja spoznali »Mintinu« beskrajnu dobrotu i čovječnost .
RIJEKA » Jučer je na kraljevičkom groblju na posljednji počinak ispraćen Milan Ružić »Minta«, jedan od najboljih nogometaša »Rijeke« svih vremena. Veliki igrač i čovjek zbog čijeg je prerana odlaska njegova rodna Kraljevica jučer bila zlokobno tiha, pružajući mogućnost orkanskoj buri iskazati se u svom najokrutnijem izdanju, koje nije mogla utišati ni prekrasna pjesma u izvedbi klape »Tramuntana« o bakarskoj 'vali... Ako išta na sprovodima može biti lijepo.
S »Mintom« su se oprostili neutješna majka Antonia, supruga Eleonora, kći Melanija, sin Aron i brat Boro, biranim riječima i član Izvršnog odbora Hrvatskoga nogometnoga saveza Miroslav Uljan, odnosno kraljevička gradonačelnica Nada Turina-Đurić, ali i nepregledna masa bivših i sadašnjih nogometaša i nogometnih djelatnika, među kojima su se isticali direktor svih reprezentacija HNS-a Zorislav Srebrić i direktor razvoja Martin Novoselac, bivši prvotimci »Rijeke« Mustać, Čohar, Devčić, Milenković, Tičić, Gračan, Kocijančič, Šarić, Rubčić, Elvis Brajković, jedan od najboljih predsjednika svih vremena Ljubo Španjol..., brojno izaslanstvo aktualne vrhuške riječkoga prvoligaša koje su činili dopredsjednik Dean Šćulac, direktor Vlado Čohar, sportski direktor Srećko Juričić i njegov pomoćnik Ivan Mance, trener Matjaž Kek, kapetan Dario Knežević, mnogobrojni mali i veliki nogometaši i sportaši ovoga kraja, ugostitelji i turistički djelatnici i svi oni koji su za zajedničkih druženja spoznali »Mintinu« beskrajnu dobrotu i čovječnost.
Šteta je što je pomodarstvo i u sportskom novinarstvu učinilo svoje pa je u moru utrka za sitnim i krupnim »ekskluzivama« sve manje prostora za »amarcordovske« tekstove o istinskim nogometnim idolima kakvih već odavno više nema. Šteta je što se velikih igrača sve češće sjetimo tek kada odu putevima dobrih spominjanja dok »trčimo« za onima koji nikad neće postati dio nogometne vječnosti. I legendi što žive u nekim »romantičarskim« nogometnim vremenima koja je, na žalost i nakratko, oživio »Mintin« prerani odlazak, a onda opet otpuhala oštra kraljevička bura. Vremenima koja je, ironijom sudbine, oživjela fotografija s crnim florom oko njezina ruba, na kojoj »Minta« ponosno pozira s Kupom maršala Tita u rukama, prvim trofejom u povijesti »Rijeke« osvojenom davne 1978. godine. Prokleti crni flor. I »počasna« straža. Pogledi uprti u prazno »Mintinih« prijatelja i suigrača koji su tih godina pisali povijest riječkoga nogometa, Miloša Hrstića, Srećka Juričića, Nikice Cukrova, Maura Ravnića, Milana Radovića i Damira Desnice... I negdje u gomili profesora Hamida Gačanina i Sergija Makina. Do jučer su svi zajedno u »Vidikovcu« prebirali o nekim dragim uspomenama... Što ti je život.
Godine prolaze. Ostaju samo sjećanja. Na jedna drukčija vremena. Vremena idola. Vremena kada su riječki mulci s očevima svakodnevno dolazili na Kantridu da bi poslije treninga za rukav uhvatili igrača »Rijeke« kojemu su se divili i otrgli mu trenutak koji će zauvijek ostati ovjekovječen na starim, »kartonskim« fotografijama kakvih je danas također sve manje. Sretnici su oni koji se mogu podičiti da su tih ranih osamdesetih ponosno pozirali pored stasitoga momka u crnoj majici s kratkim rukavima, bijelim kratkim hlačama i espadrilama, kojega nisu zvali ni Milan, ni Ružić, nego jednostavno – »Minta«. Malo je danas velikih nogometaša poput »Minte«...
